12.05.15



kako biti sretan?







Kako si? Pitanje koje najčešće čujemo, i jednako često spremno postavljamo kada se sretnemo s nekim. Riječ je, dakako, o prilično ustaljenom društvenom ritualu, jer, ako ćemo biti posve iskreni, niti je naše pitanje u većini slučajeva upućeno zaista “iz srca”, niti je odgovor kojega na njega dajemo zaista “iz srca”. Međutim, činjenica da je taj “kako si - dobro, a ti” ritual toliko održan u ljudskoj društvenoj svijesti da je postao gotovo automatiziran, govori nam da je pitanje ljudskog zadovoljstva centralno pitanje našeg života. Ne pitanja poput “koliko imaš novaca?”, ili primjerice “osjećaš li se moćno/slavno danas?”, na što naše društvo obično stavlja naglasak, već jednostavno “kako si?” - jesi li sretan/zadovoljan?

Najnapredniji = najdepresivniji

U današnje vrijeme to je pitanje aktualnije nego ikada prije. Danas, u vremenu najvećeg tehnološkog i znanstvenog napretka, vremenu o kojem smo nekoć razmišljali kao o vremenu sveopćeg blagostanja, pronalazimo vrhunac sveopće strepnje i depresije. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji depresija je na prvom mjestu psihičkih bolesti, i prema trenutnim statistikama sa sigurnošću možemo reći da će više od 80% vas koji čitate ove retke, nekada u životu doživjeti pravu depresivnu epizodu (ako do sada niste).

Štoviše, depresija je dosegla svoj vrhunac upravo u zemljama koje općenito smatramo najrazvijenijima. Tako, primjerice, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, zemlje Skandinavije su među najrazvijenijima u svijetu, ali i među prvima po broju samoubojstava. Kako je moguće da što više napredujemo kao društvo, to smo sve nesretniji i nezadovoljniji? Možda imamo krivu predodžbu o tome što će nas učiniti sretnima, pa kada to i dostignemo, vidimo da ipak nismo sretni kao što smo mislili da ćemo biti?

Sreća kao roba

U našem društvu smatramo da postignuće određenih stvari, bilo da je riječ o nekakvoj pokretnoj ili nepokretnoj imovini, slavi, moći, časti, znanju ili slično, vodi većoj sreći i blagostanju. I to prema vrlo jednostavnoj formuli: što više obilja, to je veća sreća. Iz te formule proizišao je danas dosta rasprostranjen trend - konzumerizam. Sva naša ponašanja, od višesatnih boravaka u robnim centrima, sudjelovanja u kojekakvim natjecanjima, zabavnim emisijama, pa čak i sva naša putovanja, sve pročitane knjige, svo enciklopedijsko znanje kojim se dičimo, vode samo jednome - da postanemo barem malo sretniji i zadovoljniji nego što smo sada.

I taj konzumerski model sreće i zadovoljstva zaista ima smisla u slučajevima kada obilje čini značajnu razliku. Primjerice, ako živite na ulici, od danas do sutra, i dolazi zima, onda iznenadni dobitak krova nad glavom i nekakve financijske sigurnosti zaista čini razliku, i čini čovjeka znatno sretnijim. Međutim, problem nastaje ako se na temelju tog i sličnih iskustava počne vjerovati da ako jedna kuća u posjedu čini toliku sreću, dvije će činiti barem dvostruko više. To je temeljna pogreška konzumerske formule uspjeha - da je više zasigurno bolje - i to zna svatko tko ju je uspješno “testirao”.


Kolektivna sreća

Što onda čini razliku u situaciji kada su naše temeljne potrebe zadovoljene, i imamo sasvim dovoljno obilja da ugodno živimo do kraja života? Što je zaista izvor istinske sreće? Doslovno sva istraživanja koja su se bavila tom problematikom, nesumnjivo su pokazala da se jedan čimbenik ističe među svim ostalima, a to je - odnos s drugima. Štoviše, ne samo da nas dobri odnosi s drugima čine sretnijima, već što više dajemo, ulažemo u druge, pomažemo drugima, što više usmjeravamo pažnju na druge, a manje na sebe, to smo sretniji.

Ako samo malo zastanemo, izađemo iz svog unutarnjeg monologa neprestanog žaljenja i negodovanja, i zaista pokušamo obratiti pažnju na naš život, na sva ona iskustva, situacije, i posebice osobe na kojima možemo biti zahvalni, primjetit ćemo koliko će osjećaj našeg životnog zadovoljstva narasti. Gotovo instantno! Dakle, ako vodimo računa o sreći ljudi koji nas okružuju (i ljudi koji njih okružuju), možemo biti sigurni da ćemo barem za toliko uvećati i vlastitu sreću i zadovoljstvo.

Zato se danas i razmatra da se umjesto uobičajenih indikatora blagostanja neke zemlje, koji su uglavnom zasnovani na materijalnim i ljudskim resursima (poput bruto nacionalnog dohotka) uvedu indikatori koji uključuju i osobno zadovoljstvo njezinih stanovnika. Jer, zaista, ako je kolektivna sreća u nekoj zemlji velika, to znači da u njoj vlada povjerenje, uzajamna podrška i odgovornost. Rijetki su oni koji u takvu zemlju neće biti spremmi uložiti, pa čak i preseliti se u nju...

Slika: Što nas čini sretnima? (u postocima povećanja osjećaja sreće i zadovoljstva)

U nastavku slijedi:

Zašto moja sreća ovisi o sreći drugih ljudi?